Digitalna revolucija kino projekcije posljednja je etapa globalnog trenda koji je odavno zahvatio sve djelatnosti kinematografije, od proizvodnje, digitalnog snimanja, montaže i postprodukcije do, konačno, prikazivalaštva i distribucije kao najjačeg i najprofitabilnijeg sektora filmske industrije. Svaka pora filmske kulture, od multipleksa, art-kina, arhiva i filmskih festivala, dubinski je izmijenjena ovom ne isključivo tehnološkom mijenom koja se odvija gotovo nevidljivo pred očima gledatelja. U domaćem medijskom i stručnom prostoru o digitalizaciji se govori rijetko i formulaično kao najvećoj revoluciji nakon uvođenja zvučnog filma te se lakonski dijagnosticira da analogni život filma predstavlja prošlost koja će opstati samo u zoni reakcionarne nostalgije. No prije nego što automatski prevalimo preko usta klišeiziranu tvrdnju da su digitalni mediji jeftiniji, brži i demokratičniji, zagrebimo ispod površine, odnosno emulzije dok još postoji. (...)
Nikada u povijesti umjetnosti opstanak jednog medija nije bio doveden u pitanje kao što se to danas događa s filmom. Ako se film ne bude mogao gledati kao film, ključna će djela umjetnosti 20. stoljeća materijalno i iskustveno zauvijek biti izgubljena.
Tako započinje i završava članak o trendu digitalizacije koji smo napisali za 8. broj časopisa Filmonaut. Živo zainteresirani za digitalnu konverziju čije prednosti ali i posljedice iz prve ruke proživljavamo, pisali smo o nekim ključnim pitanjima: od tehnničke definicije što je to uopće DCP i kako digitalna projekcija funkcionira, kratke povijesti ovladavanja tržištem koju bismo mogli lako zamisliti ekraniziranu u triler, do gotovo fatalnih izazova koje postavlja pred filmske arhive ali i sam medij filma i filmsku umjetnost. Članak je napisala Sanja Grbin, a dostupan je na ovom linku.